|
Evo malog poticaja za razmišljanje! Pročitah neki dan nizozemsku izreku koja kaže: Čudno je to na ovome svijetu: čovjek ostavlja sreću da bi jurio za bogatstvom. A vi? A ja? A svi mi? Hmm... |
|
Prošlog je vikenda Italija dva dana bila bez radijskih i televizijskih vijesti, a pretprošlog bez novina. Talijanski su novinari, naime, štrajkali zbog toga što je izdavačima dozvoljena potpuna liberalizacija radnih ugovora na određeno vrijeme, čime dobijaju prostor za još veće proširenje pripravničkog ili privremenog radnog odnosa kojeg, kažu, i ovako ima previše. Na taj način, tvrde talijanski novinari, izdavači žele praktički raspustiti redakcije i novinare učiniti podložnijima ucjenama. O tempora, o mores! Tko god se od nas ikad pokušao baviti novinarstvom, zna da u našim redakcijama takvo stanje traje gotovo dva desetljeća. Pa tko još zapošljava novinare? U gotovo svakoj redakciji (za «ozbiljnije» bavljenje novinarstvom preporuča se da ste u Zagrebu gdje je 90% medija) naići ćete na honorarce s dvoznamenkastim radnim stažom (dakako, nezabilježenim u radnoj knjižici), potpuno nezaštićene i bez osnovnih radnih prava na, recimo, godišnje odmore. Ili plaćena bolovanja. Ne daj Bože porodiljnog dopusta! Strani su izdavači tehniku koju sada žele provesti na Zapadu najprije uvježbali u tranzicijskim zemljama (gdje su taj model odmah vjerno prekopirali domaći izdavači): zaposli pet-šest ljudi (glavnog urednika, zamjenika, grafičkog urednika, lektora, tajnicu i eventualno još nekog specijaliziranog urednika), a sav ostali posao – onaj novinarski, autorski, istraživački, prevodilački – rade uglavnom honorarci. Uspješniji među njima doguraju do tzv. «paušala», odnosno iznos honorara im ne ovisi o tome koliko su toga objavili, već imaju fiksni, dogovoreni mjesečni iznos koji glumi plaću – ali, razumije se, bez doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Strukovne i sindikalne udruge kod nas to mirno gledaju i uglavnom šute – ako netko i zakokodače, to je kratkog daha i potpuno bez ikakvog efekta. A što se ucjena tiče... Pogledajte pažljivije bilo koji medij i vidjet ćete da informacija više uopće nema – zamijenile su ih interpretacije. Bilo da se radi o najnovijim vijestima iz Big Brother kuće ili UN-a, već nam naslov, kao i pozicioniranje vijesti (na početku, sredini ili kraju), predlaže što bismo o tome zapravo trebali misliti – što, naravno, ovisi o onome što je važno izdavaču, a ne o tome što je doista važno za većinu publike. A ako se neka brižno zataškana informacija ipak uspije probiti do javnosti, obično se ne dogodi ništa osim nekoliko parola o važnosti medija, bombastičnih najava o padanju fotelja i glava, sve do – ponovnog zataškavanja. Valjda je u tome (barem djelomice) smisao nevjerojatne gužve na kioscima i u eteru: zatrpaj publiku neprobavljivom količinom informacija i onda joj ponudi jednostavne «recepte» za snalaženje u toj džungli. Što ako se netko ne slaže s «uređivačkom politikom»? Nema veze, ionako čitave legije mladih nadobudnih slavohlepaca čekaju pred vratima redakcije – koga nema, bez njega se itekako može. Ali taj koji se ne slaže sjajno radi? Dajte molim vas, pa svi smo pismeni, neš ti vel'ke mudrosti... |
|
Jučer sam se našla s frendicama na kavi. Jedna je skroz single, druga u dugogodišnjoj vezi, a ja u dugogodišnjem braku i mama jednog djeteta. I sad: ova Druga je sva u razmišljanjima o eventualnom braku (nedavno su kupili stan), i djetetu. Nije joj jasno kako će uspjeti stići baviti se poslom kojeg voli – a koji podrazumijeva rad u razna doba dana, bez obzira na vikende i blagdane i zbog kojeg nikad nema dovoljno slobodnog vremena – i brigu o djetetu. Smatra da dijete koje pola dana provede u vrtiću kasnije zaslužuje da se mama i tata poslijepodne i navečer posvete njemu, kao i tijekom vikenda kad vrtića nema. A onda sam začula sebe kako izgovaram rečenicu koju inače mrzim čuti: «Svi nekako stignemo, pa ćeš i ti!». Ne mogu vjerovati da sam to izrekla – iako je to živa istina. Ali ima i svoje naličje. Doista, sve mi nekako stignemo pomiriti dvoje-troje djece, posao, prijatelje, brigu o roditeljima. Ali uvijek negdje puca: ili se djetetu ne posvećuje dovoljno pažnje, ili se «zabušava» na poslu, ili odrekne društvenog života, ili zanemariš svaku brigu za sebe… ili se sve to godinama uspijeva balansirati dok ti ne zariba zdravlje. Jedna se moja prijateljica, majka četvero djece, s punim radnim vremenom na zahtjevnom poslu i bolesnom majkom, razboljela, i više ne može živjeti bez tableta za smirenje – i nije jedina kojoj je stradalo zdravlje. Tijelo jednostavno ima svoje granice, za razliku od obaveza i odgovornosti kojima često kao da nema kraja. Moja prijateljica smatra da nije fer što mora birati između karijere i majčinstva kakvo želi pružiti svom budućem djetetu. Mislim da je još veći problem u društvu koje nas ucjenjuje: žene moraju ili raditi (i prihvatiti dvadesetak posto niže plaće od muškaraca koji rade isti posao) ili pristati biti ekonomski ovisne o mužu. Jedna druga prijateljica u Nizozemskoj živi s nevjenčanim mužem s kojim ima dvoje djece, i njemu automatski s plaće skidaju određeni postotak kojeg onda uplaćuju na njezin privatni račun – de facto čovjek prinudno plaća alimentaciju (bez obzira na to što njih dvoje žive zajedno), čime društvo omogućuje eventualno samohranoj majci da ima s čime podizati njihovu zajedničku djecu. Sve si mislim kako bi to bilo zgodno primijeniti i za financiranje ženskog rada u kući: ako žena svoju energiju i vrijeme troši na kućanske poslove i odgoj djece, a plodovima njenog truda koristi se i suprug, onda bi i žena koja «ne radi» morala imati pravo na pola suprugove plaće koje on zaradi na poslu dok ona održava zajednički dom. Zamislite da im počnu skidati 50% plaće i usmjeravati na račune «dokonih» žena…:)) Što se mene tiče, ja bih radila, ali ne ovo što sad radim. A i hobiji su mi se u međuvremenu «profesionalizirali» i postali izvor dodatne zarade, pa si sve mislim kako bi bilo lijepo kad bih se mogla «samo» time baviti, i to u miru doma svog. Dva mi posla doista znaju biti previše. Ali predugo sam bila honorarka da bih se tako lako vratila na život bez «osnovnih» ljudskih prava poput mirovinskog i zdravstvenog osiguranja (preskupo za samostalno plaćanje), minusa na tekućem (da, da, i to vam ukinu nakon tri mjeseca bez stalnih prihoda – a banke takvima smatraju jedino plaću ili mirovinu, honorare ne), kreditnih kartica… Tješim se da je za moje dijete najvažnije da osjeća našu ljubav i da kad smo doma doista jesmo zajedno, i uživamo u svakom zajedničkom trenutku. Ali ne usuđujem se imati još jedno dijete, iako bih željela, jer jednostavno mi se čini da ne bih imala snage jednogodišnju bebicu ponovno ostavljati uplakanu kod bake ili, još gore, u jaslicama. I nemojte mi sad strogo reći da sam mimoza – znam da bih sve to izdržala da moram, samo imam traumatična iskustva zbog kojih si dajem za pravo da oklijevam, pa čak možda i odustanem (olakšavajuća okolnost je to što dijete uopće nije zainteresirano za brata ili sestru, a ni suprug baš nije lud za tom idejom – valjda nam je predobro ovako). Često mi kažu da će mi dijete bez brata ili sestre jednog dana ostati posve samo, ali opet, toliko je braće i sestara koji se uopće ne slažu i koji su zbog toga još usamljeniji nego da su ostali jedinci. Zapravo, sve se svodi na to da u životu nema garancija – zato ne treba puno mudrovati, već prihvatiti ono što jest. Kako bi rekla jedna moja teta: tko zna zašto je to dobro…! Volim vjerovati da doista jest tako. |
|
Volim jesen. Na opće zaprepaštenje, koje uglavnom izaziva ova tvrdnja, ovo mi je najdraže doba godine. Oduvijek. Nije da ne volim ljeto – obožavam ga: sunce, more, kupanje, plivanje, ljetovanje… Nemam ništa ni protiv zime: obožavam snijeg, klizanje, sanjkanje, Platak, Alpe. Jedino ne skijam, ali kad-tad ću svladati barem skijaško trčanje. Proljeće je priča za sebe – prelijepo je, pre-lije-po, ali je jednako tako naporno. Kad me pukne, ne znam što bih sa sobom. Brijem na prazno i sve bih nešto, a ne mogu baš puno, jer ni ne znam što bih. Lijepo sam to objasnila..:) Ali zato jesen..! Ima svojih mušica, ali nekako mi ulijeva sigurnost. Nakon ljetnog raspašoja, protiv kojeg zaista nemam ništa, sve se smiri i vrati «natrag». Volim taj povratak u škole, urede, gradove. Volim prve jesenje kiše, zatvaranje prozora, dekice na kaučima, čak i miris novih školskih knjiga (u tome uživam kao mama malog školarca – da, da, vrijeme leti). Volim povratak u duge rukave, izvlačenje kaputa, izlete u prekrasne sunčane jesenje dane kakvim nas je počastila prošla subota. Uživam u kukuruzima, dinjama, grožđu, prvim toplim maneštrama, kestenima s Učke (jedva čekam!) i domaćim štrudlama od mladih jabuka. Jedino ne volim što dani postaju kraći – ali i to ima svojih čari, pogotovo u rasvijetljenom prosincu, pa čak i onom ledenom i mračnom dobu siječnja. Zapravo je sve to lakše kad se čovjek nauči živjeti u skladu s prirodnim ritmovima – koliko se može, obzirom na to da naša kultura forsira uvijek iste ritmove i rasporede. Ali kad shvatiš da se s jeseni treba polako umiriti i okrenuti samome sebi i najbližima, mrak i gluhoću zime iskoristiti da se dobro naspavaš (i naluduješ na karnevalu), na proljeće se polako buditi uz prve toplije sunčane dane (uz nesebičnu pomoć vitamina iz ranih voćki i povrćki), a ljeti se predati moru, suncu, druženju i siestama poslije ručka (nažalost mogućima jedino tijekom godišnjeg odmora) - tada doista svako doba donese nešto lijepo i dobro. A možda je tajna veza između jeseni i mene to da sam jesensko dijete. Skoro pa zimsko – ali ipak na kraju jesenje. Tko zna. Ali drago mi je zbog tog urođenog imuniteta na jesenske bedove – jer kad voliš kišu onda ti nikakva «loša» prognoza ne može pokvariti dan..:)) |
|
Nasmiješite se, ponedjeljak je..! Tako je glasio naslov od prije koju godinu u britanskom ili talijanskom Elleu, ne sjećem se više. Zgodna ideja: zamislite da smo u nedjelju navečer sretni što napokon počinje radni tjedan - kakav naopak svijet! A opet, svi ljudi plaču kad odlaze u mirovinu: žao im je, osjećaju se izgubljeni… valjda je to više zbog prolaznosti vremena i završetka životne faze, nego zbog rastanka s poslom na koji im se ionako nije dalo odlaziti (barem većini). Što se mene tiče, rado bih dala otkaz, samo kada bi to financijski bilo moguće. Nemam zapravo ništa protiv koncepta kreativne domaćice – tj. rado bih bila doma, i usput pisala i prevodila za honorare (kad već nijedan izdavač ne želi zaposliti za stalno autore ni prevoditelje). Raditi to uz stalni posao plus obitelj – to zna biti doista prenaporno. I još se očekuje nekakva kreativnost. S druge strane, na poslu često imam osjećaj da gubim vrijeme na ono što me ne zanima, i što uopće ne volim. (Da ne spominjem s kakvim sve ljudima radim..!) Čista šljaka radi preživljavanja. Nekako, nisam tako zamišljala svoj život – a to je pak klasični sindrom malih odlikašica koje svi tetoše kao «čuda od djece» a onda se tako žestoko sudarimo s Kineskim zidom stvarnog života. Da je barem Berlinski, taj zid, pa da jednom napokon padne..! Ponekad mi se čini da je ženama omogućena «ravnopravnost» (daleko smo mi još od toga!) samo radi jeftinije radne snage. Nije humano odraditi šihtu na poslu, a onda trčati doma i kuhati, prati, peglati, slagati, čistiti. Brinuti o djeci, pisati zadaće, učiti s njima, igrati se, razgovarati. Tolika količina obaveza i odgovornosti jednostavna nije humana. Umjesto da nam plate kućanske poslove i izjednače ih sa svim ostalim društveno korisnim poslovima – i tako nas učine ekonomski neovisnima o muževima – stavili su nas pred nemoguć izbor. Ili ćeš se rastrgati od posla na sto strana, ili ćeš ovisiti o muškarcu. Jedno od najtežih razdoblja kroz koja sam prošla bilo je odvajanje od jednogodišnjeg djeteta kad sam se morala vratiti na posao (i pri tome znam da sam savršeno sretna što u Hrvatskoj imamo toliki porodiljni dopust. Moje prijateljice po svijetu imaju od tri do šest mjeseci maksimalno.) Svaki sam dan plakala na putu do posla – jednostavno sam željela biti uz bebu. Nisam smjela nazvati doma s posla jer ako bih ga čula bila sam gotova. Možda zvuči pretjerano, ali tako su mi tada bili posloženi hormoni… Naravno da ne mislim da žene moraju ostati zatvorene s djecom u kuhinji – to mi nije niti na kraj pameti. Samo mi se čini da je ravnopravnost krivo postavljena: mi moramo biti kao oni, ali oni ne moraju biti kao mi. I onda nama ostaje i njihovo i naše. A to je ipak previše. |